Kako sam ubila božićno čudo

21.12.2014.

Iako bi čovjek pomislio da je ovo još jedan depresivan tekst, on to nikako nije.

Djeda Mraza / Božićnjaka / ko će ga više znati što je pravilno već su mi ubili... I to već davnih dana. Mislim da je ta spoznaja bila vrlo bezbolna. Jednostavno je za poklone postao odgovoran mamin novčanik. Nekih je godina bio taj novčanik prazan, ali se uvijek našla neka sitnica. Ali božićno čudo... To mi još nitko nije uspio ubiti. Smatram za to odgovornim američke / britanske / Coca Cola sladunjave filmove koje sam popušila i nastavila vjerovati do svoje 31. godine. Ja u ljubav vjerujem, Zapravo ljubav, Bridget Jones i ostale pizdarije su mi uvijek poručivale da se čuda događaju kad u njih vjeruješ i kako ljubav sve pobjeđuje. Tako sam već provela N Božića očekujući to čudo, trudila se da sve bude savršeno organizirano kako bih ga spremno i bez mane dočekala.

Ali prije nego vam svima ispričam trenutak svoje ovogodišnje predblagdanske spoznaje, moram napraviti par mini uvoda...

Ja sam imala 21 godinu. On 30. Nazovimo ga Nesuđeni. Čim je ušetao u birtiju gdje smo frendica i ja čekale jedan dogovor za studentski posao šapnula sam svojoj najboljoj prijateljici da je upravo ušetao čovjek za kojeg ću se udati. Samo tako, ja realna i hladna sam izvalila tu rečenicu. Ona je počela umirati od smijeha jer on nije odgovarao niti jednom dečku koji mi se ikada na ovom svijetu (uključujem i Clooneya) svidio. Smijeh je ubrzo zamjenio šok i nevjerica jer se ispostavilo da je upravo on naš novi šef. Od toga dana svaki put kad sam ga vidjela sam se tresla ko šiba i odsjekle bi mi se noge, a usta bi se osušila i iz mene ne bi izašla niti jedna riječ. Što je kod mene zbilja nevjerojatno uzimajući u obzir da sam lajava kuja. Nakon poslovne suradnje sam ga vidjela još par puta. I apsolutno sam svakoga puta imala osjećaj da mi se tlo pomiče pod nogama. A onda sam ga prestala viđati. I uvijek bi pomislila na njega. Čak i dok sam živjela s bivšim sam razmišljala je li on bio samo hormonski disbalans ili je zbilja on jedini koji je uspio u meni napraviti taj kaos. I pomislila sam da je to samo neka moja glupost, jer imam tako divnog dečka koji je tako divan i ser kenj prihvatljiv za društvo i mene.

Zadnjih se dva mjeseca verem na Sljeme. Jedan moj prijatelj tvrdi da je to trend koji uhvati žene nakon 30ih. Meni je to samo bio način da u početku ispucam svoj bijes i svoje frustracije. Vremenom je to postao način da jednom tjedno odem sama sa psom negdje u tišinu bez mobitela i ostalih tehnoloških smetnji. Tog dana nitko ne postoji, samo priroda i ja. I kad dođem na vrh, to je moja tjedna mini pobjeda, tjedno osvajanje vrha.

Prije par tjedana se nešto dogodilo. Srela sam ga. Uz ispijanje kave na vrhu pred mene je stao Nesuđeni. Šalica mi je skoro pala na pod, proklete su se noge ponovno odsjekle i tlo se izmaknulo po koji zna koji put. Pozdravili smo se i ja nisam imala snage bilo što pitati ili reći, usta se osušila i ja sam opet postala mutavo nijema. Od tog sam vikenda na Sljeme krenula s još jednom motivacijom. Možda ću ga ponovno sresti, možda ovoga puta neću ispasti mutava i smoći ću snage pitati ga jel za cugu, možda se dogodi neko prokleto predbožićno čudo i on pozove mene van. Ne bi li bilo lijepo i savršeno da usrana godina kakva je bila završi sretno? Možda se dogodi lijepa božićna pričica.

I znate što!? Dogodila se. Ali ne onakva na koju ciljate...

Danas sam ga ponovno vidjela. Pila sam kavu na samom vrhu i ugledala ga. Nosio je crvenu majicu i nije me primjetio. Taman kad sam se spremala izgledati savršeno i nasmiješeno, uhvatila me nazovimo je spoznaja. Stresla me kao nikada do sada. Sjela mi je ko budali šamar!

Na putu, kakvo ti čudo očekuješ? I zašto bi on bio čudo!? Daj se saberi! Kakvo predbožićno / božićno ili bilo kakvo čudo to očekuješ??? Zašto bi tvoju sreću krojio netko drugi? Jebeš to! Pa čudo već postoji i ono zaslužuje medalju...

Čudo si TI! Čudo sam JA! Čudo je svatko od nas! Čudo je onaj koji svakoga dana zbraja svaku kunu i pita se kako će dočekati slijedeću plaću sa praznim računom. Svatko tko je na rubu egzistencije i trpi ta sranja, a još je tu, zaslužuje medalju! Događa mi se da stanem pred bankomat i poskrivećki tipkam PIN. A onda se počnem smijati na sav glas! Koje skrivanje PINa!? Što točno može netko napraviti s tim PINom? Apsolutno ništa! Što ja skrivam time? Znam što skrivam, ne jebeni PIN nego sram da nemam ništa. I svatko tko se nađe u toj situaciji je čudo! Jer se smije.

JA sam čudo. I svaka žena koja kao ja svakih četiri mjeseca visi na pregledima i čeka da joj kažu da je taj tumor postao rak je čudo! Svaka koja mora stati pred liječnika i očekvati tih par minuta užasa da joj kažu da je stvar postala opasna je čudo! Svaka žena koja je i doživjela tu vijest je čudo! Svaka osoba koja se morala boriti ili se bori svakoga dana sa takvom bolešću je čudo! I zaslužuje jebenu ogromnu medalju!

JA sam čudo, jer sam dobila sama posao i nisam odustajala ni kada su mi u lice govorili da nemam rođake i da nema posla bez guranja za mene. Borila sam se i kada su mi rekli da je vrijeme da emigriram jer za mene u rođenom gradu nema mjesta. Svatko tko se izborio sam za sebe je čudo!

JA sam čudo! Jer sam skupila ostatke svog samopouzdanja i nastavila dalje kada mi je osoba koja mi je tvrdila da mu novac nije važan i da me voli besmrtno i da samo imam paranoičan strah u roku od 24 sata od tih tvdnji i bez ikakvog objašnjenja, prisilila da se vratim roditeljima bez ičega. JA sam se skupila i ponovno se izgrađivala kada me ostavio bez objašnjenja znajući da nemam opcije tražiti ostanak u stanu jer nemam novaca i da ga ne mogu isplatiti. I kad sam bila na dnu i kad mi je on dokazao da može biti i gore, JA sam se izdigla iz tih govana. I svatko tko je ostavljen na takav ružan način i tko je naučio dići glavu, zaslužuje medalju i čini čuda svakim danom.

JA sam čudo jer sam ponovno našla svoj dom, koji je malen i možda nije savršen, ali je moj i svakim ga danom punim ljubavlju i brigom. I svatko tko cijeni bilo koju sitnicu koju mu donosi ovakvo vrijeme zaslužuje medalju.

SVI MI SMO ČUDO! Svakoga dana smo čudo. Jer smo ovdje i ne odustajemo! I nije bitno je li Božić ili koji već blagdan. Svakoga dana kada se borimo za sebe i druge smo čudo. Kada smo na rubu snaga i kažemo kako ne znamo kako ćemo dalje, a ipak uspijemo ići dalje, mi smo čudo! Ti koji ovo čitaš si čudo!

ČUDO postižemo i onda kada u njih još vjerujemo, ne gubimo nadu i uvjerenje da će doći i bolji dani. SVI smo mi čudo jer se smijemo i negdje daleko vjerujemo u dobre ljude.

Pogledala sam prema Nesuđenom i njegovoj crvenoj majici. Jebeš to! Ugasila sam cigaretu, srknula zadnji gutljaj kave, uzela psa i otišla. Osmijeh još nisam skinula s lica..

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.