5300

15.02.2015.


Na dan kad sam odlazila su mi svi govorili da iz stana pokupim sve. Njemu ostaje stan koji sam ja našla i koji ja napuštam. Uzmi mu sve Na putu, sve!!! Nisam. Pokupila sam samo one stvari koje sam ja platila i imala prije nego što sam ga upoznala. Sve sam mu ostavila, a kasnije se uspostavilo da sam ostavila i neke svoje stvari koje su bile plaćene mojim novcem i nikada mi nisu vraćene. Ali to su stvari. Kupiti ću ih još jednom i biti će još ljepše.

Rekao je da naš prekid nije zbog novaca.

5300 kuna je uplatio tri dana nakon prekida na moj račun pod opisom da je to moja polovica.

5300 je pljuski koje sam primila kada sam vidjela taj novac na svom računu.

5300 kuna je odredio da je vrijednost naših dvije godine zajedničkog života. To je cijena mog života u te dvije godine.

5300 načina da me ponizi i da pomislim da sam bila samo jeftina kurvetina koja je živjela s njim.

5300 kuna za koje je mislio da je polovica naših ulaganja... way off.

5300 kuna s kojima mi je poručio da je on sada miran.

5300 razloga kojima mi je pokazao da je taj prekid bio itekako potenciran novcem.

5300 kuna koje sam morala uzeti i platiti svoje preglede jer nisam imala izbora. Time je to prihvaćanje novaca bilo 5300 novih udaraca.

5300 kuna koje ću mu vratiti jer takvim sebičnim osobama novac treba više nego meni.

5300 razloga kojima me nije uvjerio da je bio velikodušan čovjek i da mu nije stalo do novaca.

5300 je dokaz svima onima koji su me upozoravali da je škrt i da nije za mene.

5300 razloga zašto više ne vjerujem muškarcima i zašto ih ne puštam u svoj život.

5300 razloga zašto ne puštam niti jednog muškarca u svoj stan jer je on uređivan mojim teškim radom, moja je oaza mira koju više nitko neće povrijediti.

5300 je razlog zašto je škrtost mana koja me može odbiti kod svakoga u sekundi.

5300 je razlog zašto sam se zaklela da više nikada neću o nikome ovisiti.

5300 je razlog zašto ne prihvaćam ničiju pomoć pa čak i kada mi je očajnički potrebna.

5300 je vrijednost koja je dirnula u moje dostojanstvo i gurnula me na dno.

5300 razloga što sam se osjetila glupačom koja nije znala koga ima uz sebe. I nije slušala upozorenja.

5300 poniženja koje sam zbog njega osjetila u zadnjih nekoliko mjeseci.

5300 je zadnji podsjetnik na njega.

5300 kuna je skoro moje dvije plaće. 5300 mi trenutno zvuči kao plaća koju bih čak sa svojom diplomom i radnim iskustvom odmah uzela.

5300 je zadnji podatak koji ću o njemu podijeliti na ovoj stranici i pokušati se pomiriti sa onim što smatram svojom sramotom.

5300 je trenutak u kojem sam počela pisati blog i odlučila da mi stranci mogu dati podršku i da će me možda razumjeti. Tako je i bilo. Hvala svima na tome!

I na kraju...

5300 kuna je cijena njegove savjesti i cijena njegovog sna. Kada tako gledam, to je zbilja malen novac. Jer moja savjest i moj san nemaju cijenu...

Od kud brate ta mržnja!?

08.02.2015.

Moram prvo reći zakaj ja pišem blog. Eto, to mi umjesto psihića dobro dođe. Jerbo bi kvalitetnog plaćala, a blaženi HZZO bi mi dao nekog nadrkanog i pomalo iscprljenog psihića kojeg iskreno boli dupe za mene. A pišem od najmanjih nogu. Jer sam se samo tako uspjela izraziti kako želim. I koliko sam god htjela živjeti od pisanja, nisam uspjela. A novinarstvo mi se u ovoj zemlji ogadilo.

Drugo, nakon svih sranja koje sam prošla u zadnjih pa skoro godinu dana sam shvatila da uopće svoje vrijeme neću trošiti na mržnju. U početku sam bivšem htjela barem da pokupi neku malu spolnu bolest ili da naleti na pravog zmaja pa da vidi kaj je temperament... Ili u najmanju ruku da vidi kak je to kad te netko zajebe... A onda sam shvatila da je to uludo trošenje energije... Zašto bih mrzila svoju prošlost kada mogu sada i ovdje uživati u sadašnjosti?

Pa sam si zadala neke zadatke. Svakoga dana moram napraviti nešto dobro. Ne treba biti materijalno, jer istini za volju zarađujem toliko malo da kad pokrijem režije mi ostaje puka sirotinja na računu. Može biti samo da kažem lijepu riječ ili napravim lijepu gestu. Eto, tek toliko. Jučer sam se nasmijala jednom starcu u redu u pošti , jedan sam dan pomogla baki da spakira na blagajni stvari u vrećicu, svom susjedu koji skuplja boce jednom mjesečno dam vrećicu s bocama jer ima manje od mene. I nisam promjenila svijet i ne radim čuda. Ali se osjećam bolje. I to zato kaj manje energije gubim na to nego mrzeći nekoga.

U te odluke spada i blog. Ako imam kaj lijepog napisat na nečiji post, napišem. Ak nemam, ak pročitam nekaj kaj me uzruja, zgasim blog i odem dalje. Nemam potrebu vrijeđat i govorit ljudima da su stoka i da su u krivu. I onda čitam komentare i neki se blogeri tam kolju i govore si sve i svašta . A ja to ne kužim... Moj blog je moja stranica. Na nju možeš doći, možeš komentirati što te volja. Pa čak i kad napadaju moj način razmišljanja i života (brate, što me neki opraše na prijateljstvo s povlasticama) ne brišem komentare i iskreno me boli guzica. Jer me ti ljudi ne poznaju. Jer ne znaju kakva sam, ne znaju što radim i kak dišem. Ekstremni govor mržnje bi obrisala, a da sam nekak tolerantna na sve pokazuje činjenica da čak nisam ni obrisala onog Štita kad me zaspamal ko oni kaj mi nude veći penis svakog ponedjeljak na mail. Ne znaju ljudi kako izgledam, ne znaju moje probleme i moje prijatelje. Što se njih tiče, da sam im drito u tramvaju pred nosom, neće imat pojma tko sam. Možda je i bolje ak me se hejta na ovim stranicama i pod komentarima, ak im to pomogne da im dan bude ljepši, samo udri.

Ali moj blog i komentari na njemu su još i mila majka kakve čitam po tuđim blogovima. Kod nas se naša država podjelila na lijevo i desno, na ustaše i komunjare... I ako si lijevo, po nekom uvjerenju si komunist i jugonostalgičar. Ak si desno si šovinist ili hodaš ispranog mozga. Jebo vas podjele! Nisam ništa!!!! Apsolutno ništa! Jer živim danas, a sutra skupljam lovu za platiti režije. Jer odobravam svačiji izbor, bio katolik ili gay. Ak te to čini sretnijom osobom, ja sretna. Samo poštuj moj odabir i ne napadaj me radi njega. Nisam feštala za novu predjesnicu, ali nisam se posvadila na pas mater s frendicom jer je glasala za nju. Sutra smo ti i ja u istim problemima, nemamo novaca i borimo se za svoj opstanak. Nije me briga za jučer, jer danas i sutra su moj život! Ne zanima me u kojoj si stranci. Ako si čovjek, čovjek si. Ak mi pogurneš auto kad vidiš da mi je kanta stala nasred ceste, moj si jebeni heroj dana! Moja trenutna muka nije niti jedan član ovog društva. Jer smo svi u banani. Moja sestra, moja najbolja prijateljica odlazi iz ove zemlje za par tjedana. TO je moj gubitak!

I sada kada smo svi u krizi i kada svatko nešto gubi zašto se jebemu mrzimo i imamo potrebu optuživati jedan drugoga!? Zašto svi ne vidimo da smo različiti, to prihvatimo i suočimo se sa stvarnim problemima!? I ne zapitamo se zakaj nas žderu franci, zakaj su nam političari tak lepo ugojeni a mi nemamo za nareske ili bar paštetu, zakaj nas furt mogu ko stoku preveslat i lijevi i desni a mi šutimo, zakaj se iseljavaju svi mladi i svi kaj nekaj vrijede, zakaj dopuštamo da nas na razgovorima na poslu ispituju o privatnom životu i kilaži (da, pitali su me koliko imam kila i koji broj cipela nosim!?), zakaj ima ljudi koji su tako lako šutnuti na ulicu iz svojih jedinih domova, zakaj nemreš nać posao ak nemaš jebenu žnoru, zakaj si dopuštamo raditi na poslu u najgorim i najponižavajućim uvjetima za sirotinju od plaće i zakaj zbilja ništa ne poduzimamo ... ZAKAJ!?

Od kud brate ta mržnja prema onome tko je u istoj situaciji kao i ti!?

Il si glupa il si na drogama

29.01.2015.

Iako sam zaposlena na pola radnog vremena, u zadnje vrijeme sam radila i po 12 sati dnevno. Uz to sam hendlala neke svoje obveze, kako privatne, tako i one koje sam si postavila prema društvu. I spavala po četiri do pet sati dnevno. Ispravak... Toliko mi je vremena ostalo između odlaska u krevet i buđenja.

Jer je i taj natrpani raspored osjetio i pas. Kuja mutava! Pa je odlučila da ću spavati još manje jer je nakon silnih petardi ispalila na živce i sad se boji svakog šuma. I osjeća potrebu svakih dva sata me obavjestiti da je došlo do nekih šumova i da ju je strah. A pas od tridesetak kilograma to ne radi nježno. Nego onako pošteno, uvaljujući svoje dupe na moja pluća, glavu ili noge. Iako joj u pravilu ne dopuštam da spava sa mnom i tjeram je od sebe s kreveta jer nisam vlasnik koji cucku sve dopušta, kad je u pitanju njen strah, ona ne drži niti do bontona niti do zadanih pravila. Pa skače... Ali baš svaka dva sata...

Mislim da ne pomaže činjenica da je uz moj, nagruvano još rođendana, godišnjica i ostalih neodgodivih slavlja na kojima se polumrtvo smješkam i po prvi puta primjećujem kvalitetu kauča svojih domaćina i to po samo jednom kriteriju: koliko bih se na tome mogla naspavati? Zato sam na svojoj proslavi sjedila na najtvrđem stolcu da se održim budnom.

Osobna je procjena da nisam spavala duže od dva sata u komadu već par tjedana. A mozak od umora apsolutno popizdio! I mislim da me Svemir pomalo zajebava...

Tu se nikako ne uklapa moja novogodišnja rezolucija da ne smijem odbijati poziv na druženja...

Pretpostavljam da su to osjetili i neki ljudi oko mene. Jer su mi se počeli javljati ljudi koje nisam čula godinama. I baš sad i sad žele na tu kavu. I ako ne odem sada, onda mogu sutra, preksutra, prekpreksutra, prekprekpreksutra i dok ne pristanem zvati će me svakog dana. Po slobodnim procjenama, od Nove godine sam doma provela jednu večer i to onu u kojoj se na mene srušilo more peglačine.

A onda me iscrpili i ti izbori. Nasekirala se ko konj. I onda me nasekirao i Ustavni sud. I Glavaš. I najava vrlog gradonačelnika da će na parlamentarne. I još puno toga. Pa sam odlučila ne pratit kaj se zbiva. Ni to nije dugo potrajalo... Jer me briga što se događa.

Onda bili neki radovi u uredu. I nagledala se majstorskih guzica kao nikad do sad. I izgubila pomalo apetit. Jer moj život ipak nije film ili pornić, pa majstori u mojoj priči imaju prek sto kila i krzna na bacanje. A nemreš ne vidjet. Jer ih je preveč i čuče na svakom kutu ureda, a ja zadužena za nadgledanje. I nitko od njih ne nosi remen, očito...

Paradoks situacije je da i dalje imam energije na lopate. Pa si uzela još par projektića da mi ne bu dosadno. Jer je to full logično...

Čak ima i ponude u muškom svijetu. Al nekak mi nije do njih. Ak ih nema u ponudi, nije dobro. Ak ih ima u ponudi, nije dobro. Viš klude babe kak nikad nije zadovoljna!

I onda se sjela s njom na kavu. I ispričala joj kaj sve delam. I kak sam marljiva. I kak se dobro osjećam. I kak sam kupila haljine malih brojeva i kak se sad osjećam u njma odlično. I kak je lepo bit mršaviji jer ti sve stoji. I kak sad u outletu ima hrpa stvari u koje stanem, a za male pare...

A ona me gleda. Majka dvoje djece. I ne shvaća. Zašto sam sretna jer ne spavam i još sam k tome sama? I mrtvo hladna ispali:

- Na putu, ja živim za svoju djecu i ne vjerujem da si našla shodnog pomagati u projektima drugima, a sebi ni muža nemreš nać. Ne mogu vjerovat da šajbaš sam po vani, a ne shvaćaš da vrijeme prolazi. Počinješ ličiti na neispavanu vješalicu i iskreno sam zabrinuta razinom elana u tebi. To nije normalno! Ja mislim da si ti il glupa il na drogama!

Nova novogodišnja rezolucija: Ne moraš baš SVAKOME pristat na druženje!

Petarde su za retarde i novogodišnje rezolucije

01.01.2015.

Petarde su za retarde...

Tak bar piše na jednoj Facebook stranici koju mi je sestra pokazala u odsustnosti mog vlastitog računa. Ja ne koristim taj riječnik i ne bih odabrala tu izjavu u oslikavanju svog mišljenja, ali je slika privukla moju pozornost. Na toj se stranici moli da se prije pucanja i bacanja petardi i svih tih glasnih govana razmisli o starcima, djeci i životinjama. U toj molbi se pridružujem i ja. Zbog nje...

Osobno se nikad nisam palila na to. Čak i kao dijete sam smatrala da osim ako ne eksplodira u vatromet, glasan pucanj za mene nema smisla. Ako je rezultat pucnja da sve smrdi i da je parking pun smeća, za mene je to bio epic fail. Što sam bila starija moje pitanje čemu to? se samo sve više naglašavalo. Ali nisam nikoga osuđivala. Imala sam isti stav kao prema ljudima koji slušaju narodnjake. Za mene ne hvala, ali ako se tebi sviđa, tko sam ja da to osuđujem?

A onda su me petarde počele ljutiti.

Stigla je sa svojih 6 mjeseci pred naša vrata. Doveo ju je lovac. Jer je ona lovački pas. Stajala je uz njega u mirnom stavu. Kraj lovca je stajao moj tata. Nisam imala pojma da uzimamo psa. Nisam sudjelovala u toj odluci. Još mi je veće iznenađenje bilo da je taj pas moj i da je nabavljen za moju dobrobit, što god mu to značilo.

- Evo ti je na sat vemena dok tvoj tata i ja popijemo kavicu. Onda ti vidi jel ti odgovara i želiš li je zadržati. Imam ja i drugu kujicu koju ti mogu dati.

- Zašto bih htjela drugu?

Pogledala sam njene oči. Gledala me svojim velikim smeđim očima raširenim od straha.

- Ova je škart i nije savršena.

TOG trenutka sam odlučila da je ona savršena sa svojim nesavršenostima i savršena za mene. Biti ćemo skupa nesavršene. Sat vremena je ubrzo prošlo i odveo ju je kući. Odbrojavala sam do dana kada ćemo je dobiti. I onda je stigla.

Od prvoga sam dana otkrila da nešto nije u redu. Njen je rep bio podvijen od straha konstantno. Kada smo je htjeli podragati po glavi, spuštala bi glavu i počela se tresti. Vani je hodala pokunjeno i na svaki zvuk se prestrašeno povlačila do mojih nogu. Polako sam je učila da je nitko neće ozlijediti kada je krene pomaziti po glavici. Polako sam joj pokazivala da se može svuda kretati po stanu, da se smije igrati i da je u redu pozdraviti i ponjušiti druge pse. Mjeseci su prolazili i ona se polako oslobađala strahova. Čula sam sve o lovačkim odgojima, znala sam da je dobivala batine i znala sam da je preživjela traumu. Zato sam odlučila da je jedino gušenje koje će primiti od mene ono iz ljubavi. Mazila sam je i pazila, a ona je zbilja bila poslušna i umiljata.

Sjećam se dana kada sam otkrila da je i ona odabrala mene. Stavila je glavu na moje krilo i počela cviliti. Prvog sam puta čula takav mučan cvilež. Bila je uporna i shvatila sam da se nešto dogodilo. Bila je ponoć. Nazvala sam veterinara i dojurila u njegovu ambulantu. Nije me bilo briga koliko će koštati dežurani poziv, samo da joj pomogne. Imala je upalu uha. Na odlasku me veterinar pogledao i rekao mi da čestita.

- Na čemu?

- Zato što je odabrala tebe. Ti si njen najdraži član. Onaj za kojeg zna da će uvijek biti tu.

Od tog dana sam shvatila da je moja odgovornost prema njoj još veća. Radila sam s njom i postala je sigurnija u sebe. Da, bojala se djece, ali s tim mogu živjet. Mahala je repom od sreće i dozvoljavala da je se gladi po glavi. Dapače, počela je to preferirati. Čak i od ekipe po birtijama kojoj gura glavu da je čohaju. Susjedi su počeli govoriti da je postala drugi pas, sretniji pas.

Onda je došao prvi Božić. S njim su stigle i petarde. Taj je Božić bio pakao. Cvilila je, skrivala se po kupaoni, tresla se i uopće nije spavala. A to nije bio ni piknik za mene. Jer ni ja nisam spavala, naturlich. Traume njenog ranog života su se aktivirale nanovo i proživljavala je pakao.

I tako je već prošlo 7 Božića. Svaki je za nju sranje. To biće od 30 kila u tih par dana umire od straha. Našli smo trikove poput glasne televizije i zatvorenih svih prozora da ona odspava. Osluškujem trenutke kada se ne puca toliko da je uspijem izvesti van. Kada je najgore, sjedim s njom u kupaoni na tepihu, čitam knjigu dok me 30 kila gnječi u krilu. Kuham joj posebnu hranu koju obožava jer inače ne jede ništa, pjevam joj (vjerujte, ako joj to zvuči bolje od petardi i smiruje je, petarde su za nju onda zbilja pravi pakao), čuvamo je po smjenama i vodimo kud god možemo sa sobom da nije sama...

I onda dok osluškujem te petarde i gledam njen strah, osjećam ogromnu tugu. Jer ne postoji čudo kojim ću joj dokazati da će sve proći i da je ne treba biti strah. I znam da postoji još puno djece, staraca i životinja kojima to pucanje uzrokuje emotivnu bol i izaziva strahove. I voljela bih da svatko tko ih bezumno ispaljuje po 30 komada sa svog prozora u naše dvorište kod kuće ima nekoga kao nju, nekoga tko će ga natjerati da stane i razmisli prije nego napravi toliku buku, nekoga kod koga će vidjeti taj strah i shvatiti da to nije zabava.

Ako već nemate primjer oko sebe, onda vas sve molimo ona i ja da stanete. Voljele bismo spavati i ne provoditi vrijeme u kupaoni. Hvala!

Novogodišnje rezolucije

Razmišljala sam si kako mi je 2014 godina bila totalno sranje. Ostala bez posla, ostavljena i ponovno kod staraca. A to nije istina! Da, sve se to dogodilo. Ali onda sam opet dobila posao, našla svoj stan, bavila se stvarima koje su me zanimale, došla na kilažu kakvu nisam imala od srednje škole, zadovoljna sam prijateljima, obitelji i svime što me okružuje. Da, sve može biti bolje, ali u principu nemam nekih prigovora. Nisam smrtno bolesna, ne gladujem i nisam sama na svijetu. Moj život je zapravo dobar!

No, negdje sam pročitala da moraju postojati novogodišnje rezolucije. I za razliku od prošlogodišnjih koje su trebale moj život i mene pretvoriti u savršenu sliku onoga što bih trebala biti, ovogodišnje su pomalo drugačije. One su upravo onakve kakva sam ja, neobične.

Dakle:

Obećajem da neću stiskati gumb u liftu za brže zatvaranje lifta. To je jedan jako sebičan gumb i često se zloupotrebljava da netko ne uđe u vaš lift jer ćete izgubiti 5 dragocjenih sekundi dok ta osoba ne uđe.

Neću odbijati prilike za upoznavanje novih ljudi. Odbijanje se može odvijati samo ako je razlog pitanje života i smrti. Gledanje baš onog filma ili serije se NE ubraja u taj razlog.

Neću se sekirat u prometu i čekanjima u redovima.

Iskreni osmijeh vraćam pošiljateljima. U to se ubraja i suosjećanje.

Jedna sebična: Radim ono što želim i uz koga želim. Depresivni i negativni ljudi nisu na popisu ove rezolucije.

Prošlost iz 2014 ostaje u 2014. Svako prisjećanje na loše ljude i događaje strogo kažnjavam (kaznu još moram osmisliti).

Obitelj i najbliži prijatelji i dalje ostaju najbitnije stavke u mom životu. Pod obitelj ubrajam i psa. Sa riječju prijatelj baratam opreznije i s većim poštovanjem.

Više se smijem. 2014 su mi upravo osmijesi stranaca znali popraviti raspoloženje. Možda sad moj popravi nekome.

Nosit ću šareniju odjeću. Tu odluku sam donijela prije 3 dana kada sam kupila hlače boje limete.

Prihvatiti ću činjenicu da nisam savršena i da nikada neću biti savršena. Isto tako ću prihvaćati tuđe nesavršenosti u većoj mjeri nego do sada. Stan ne mora izgledati savršeno i smije biti neuredan. Prašina ne predstavlja potencijalan smak svijeta.

Ostat ću crvenokosa. One se zabavljaju isto kao i plavuše. A i dobro mi stoji.

Ponašanje jednog seronje ne znači da su svi seronje. Neću nikoga osuđivati unaprijed i kretati s najgorim mislima.

Jedna konvencionalna: Prestajem pušiti. Ako i podbacim, neću raditi dramu oko toga. Jer nisam savršena.

Svaki dan jedno dobro djelo ili riječ upućena nekome. Nije da mi drugi broje, ali ja ću si brojati.

Generalno vježbam za to da me boli ona stvar za tuđe mišljenje. U 2015 je cilj doseći maksimum ignoriranja zlih jezika i komentara.

I tak. Ove bum se godine više zabavljala, manje sekirala. To preporučujem i vama. Bar ćemo imati manje infarkta.

Za kraj jedno opažanje.

Slušam naše kandidate kako su dočekali Novu godinu. I svi su bili uz neke tuđe obitelji, po rodilištima, sa braniteljima, domovima i kod potencijalnih glasača. Za to si vrijeme mislim kako bi mi bilo draže da sam čula da su bili kod kuće sa svojom obitelji. Tako bih ih doživjela kao ljude.





Oznake: pas, petarde, obitelj

Kako sam ubila božićno čudo

21.12.2014.

Iako bi čovjek pomislio da je ovo još jedan depresivan tekst, on to nikako nije.

Djeda Mraza / Božićnjaka / ko će ga više znati što je pravilno već su mi ubili... I to već davnih dana. Mislim da je ta spoznaja bila vrlo bezbolna. Jednostavno je za poklone postao odgovoran mamin novčanik. Nekih je godina bio taj novčanik prazan, ali se uvijek našla neka sitnica. Ali božićno čudo... To mi još nitko nije uspio ubiti. Smatram za to odgovornim američke / britanske / Coca Cola sladunjave filmove koje sam popušila i nastavila vjerovati do svoje 31. godine. Ja u ljubav vjerujem, Zapravo ljubav, Bridget Jones i ostale pizdarije su mi uvijek poručivale da se čuda događaju kad u njih vjeruješ i kako ljubav sve pobjeđuje. Tako sam već provela N Božića očekujući to čudo, trudila se da sve bude savršeno organizirano kako bih ga spremno i bez mane dočekala.

Ali prije nego vam svima ispričam trenutak svoje ovogodišnje predblagdanske spoznaje, moram napraviti par mini uvoda...

Ja sam imala 21 godinu. On 30. Nazovimo ga Nesuđeni. Čim je ušetao u birtiju gdje smo frendica i ja čekale jedan dogovor za studentski posao šapnula sam svojoj najboljoj prijateljici da je upravo ušetao čovjek za kojeg ću se udati. Samo tako, ja realna i hladna sam izvalila tu rečenicu. Ona je počela umirati od smijeha jer on nije odgovarao niti jednom dečku koji mi se ikada na ovom svijetu (uključujem i Clooneya) svidio. Smijeh je ubrzo zamjenio šok i nevjerica jer se ispostavilo da je upravo on naš novi šef. Od toga dana svaki put kad sam ga vidjela sam se tresla ko šiba i odsjekle bi mi se noge, a usta bi se osušila i iz mene ne bi izašla niti jedna riječ. Što je kod mene zbilja nevjerojatno uzimajući u obzir da sam lajava kuja. Nakon poslovne suradnje sam ga vidjela još par puta. I apsolutno sam svakoga puta imala osjećaj da mi se tlo pomiče pod nogama. A onda sam ga prestala viđati. I uvijek bi pomislila na njega. Čak i dok sam živjela s bivšim sam razmišljala je li on bio samo hormonski disbalans ili je zbilja on jedini koji je uspio u meni napraviti taj kaos. I pomislila sam da je to samo neka moja glupost, jer imam tako divnog dečka koji je tako divan i ser kenj prihvatljiv za društvo i mene.

Zadnjih se dva mjeseca verem na Sljeme. Jedan moj prijatelj tvrdi da je to trend koji uhvati žene nakon 30ih. Meni je to samo bio način da u početku ispucam svoj bijes i svoje frustracije. Vremenom je to postao način da jednom tjedno odem sama sa psom negdje u tišinu bez mobitela i ostalih tehnoloških smetnji. Tog dana nitko ne postoji, samo priroda i ja. I kad dođem na vrh, to je moja tjedna mini pobjeda, tjedno osvajanje vrha.

Prije par tjedana se nešto dogodilo. Srela sam ga. Uz ispijanje kave na vrhu pred mene je stao Nesuđeni. Šalica mi je skoro pala na pod, proklete su se noge ponovno odsjekle i tlo se izmaknulo po koji zna koji put. Pozdravili smo se i ja nisam imala snage bilo što pitati ili reći, usta se osušila i ja sam opet postala mutavo nijema. Od tog sam vikenda na Sljeme krenula s još jednom motivacijom. Možda ću ga ponovno sresti, možda ovoga puta neću ispasti mutava i smoći ću snage pitati ga jel za cugu, možda se dogodi neko prokleto predbožićno čudo i on pozove mene van. Ne bi li bilo lijepo i savršeno da usrana godina kakva je bila završi sretno? Možda se dogodi lijepa božićna pričica.

I znate što!? Dogodila se. Ali ne onakva na koju ciljate...

Danas sam ga ponovno vidjela. Pila sam kavu na samom vrhu i ugledala ga. Nosio je crvenu majicu i nije me primjetio. Taman kad sam se spremala izgledati savršeno i nasmiješeno, uhvatila me nazovimo je spoznaja. Stresla me kao nikada do sada. Sjela mi je ko budali šamar!

Na putu, kakvo ti čudo očekuješ? I zašto bi on bio čudo!? Daj se saberi! Kakvo predbožićno / božićno ili bilo kakvo čudo to očekuješ??? Zašto bi tvoju sreću krojio netko drugi? Jebeš to! Pa čudo već postoji i ono zaslužuje medalju...

Čudo si TI! Čudo sam JA! Čudo je svatko od nas! Čudo je onaj koji svakoga dana zbraja svaku kunu i pita se kako će dočekati slijedeću plaću sa praznim računom. Svatko tko je na rubu egzistencije i trpi ta sranja, a još je tu, zaslužuje medalju! Događa mi se da stanem pred bankomat i poskrivećki tipkam PIN. A onda se počnem smijati na sav glas! Koje skrivanje PINa!? Što točno može netko napraviti s tim PINom? Apsolutno ništa! Što ja skrivam time? Znam što skrivam, ne jebeni PIN nego sram da nemam ništa. I svatko tko se nađe u toj situaciji je čudo! Jer se smije.

JA sam čudo. I svaka žena koja kao ja svakih četiri mjeseca visi na pregledima i čeka da joj kažu da je taj tumor postao rak je čudo! Svaka koja mora stati pred liječnika i očekvati tih par minuta užasa da joj kažu da je stvar postala opasna je čudo! Svaka žena koja je i doživjela tu vijest je čudo! Svaka osoba koja se morala boriti ili se bori svakoga dana sa takvom bolešću je čudo! I zaslužuje jebenu ogromnu medalju!

JA sam čudo, jer sam dobila sama posao i nisam odustajala ni kada su mi u lice govorili da nemam rođake i da nema posla bez guranja za mene. Borila sam se i kada su mi rekli da je vrijeme da emigriram jer za mene u rođenom gradu nema mjesta. Svatko tko se izborio sam za sebe je čudo!

JA sam čudo! Jer sam skupila ostatke svog samopouzdanja i nastavila dalje kada mi je osoba koja mi je tvrdila da mu novac nije važan i da me voli besmrtno i da samo imam paranoičan strah u roku od 24 sata od tih tvdnji i bez ikakvog objašnjenja, prisilila da se vratim roditeljima bez ičega. JA sam se skupila i ponovno se izgrađivala kada me ostavio bez objašnjenja znajući da nemam opcije tražiti ostanak u stanu jer nemam novaca i da ga ne mogu isplatiti. I kad sam bila na dnu i kad mi je on dokazao da može biti i gore, JA sam se izdigla iz tih govana. I svatko tko je ostavljen na takav ružan način i tko je naučio dići glavu, zaslužuje medalju i čini čuda svakim danom.

JA sam čudo jer sam ponovno našla svoj dom, koji je malen i možda nije savršen, ali je moj i svakim ga danom punim ljubavlju i brigom. I svatko tko cijeni bilo koju sitnicu koju mu donosi ovakvo vrijeme zaslužuje medalju.

SVI MI SMO ČUDO! Svakoga dana smo čudo. Jer smo ovdje i ne odustajemo! I nije bitno je li Božić ili koji već blagdan. Svakoga dana kada se borimo za sebe i druge smo čudo. Kada smo na rubu snaga i kažemo kako ne znamo kako ćemo dalje, a ipak uspijemo ići dalje, mi smo čudo! Ti koji ovo čitaš si čudo!

ČUDO postižemo i onda kada u njih još vjerujemo, ne gubimo nadu i uvjerenje da će doći i bolji dani. SVI smo mi čudo jer se smijemo i negdje daleko vjerujemo u dobre ljude.

Pogledala sam prema Nesuđenom i njegovoj crvenoj majici. Jebeš to! Ugasila sam cigaretu, srknula zadnji gutljaj kave, uzela psa i otišla. Osmijeh još nisam skinula s lica..

Zašto je meni Žuja zakon?

04.12.2014.


Nisu naše pive baš svjetske, ali ja sam si bila odabrala ispijati Žuju. Ne zato kaj ima nadimak, nego zato kaj sam tak odabrala. Dok nisam upoznala njega.

- Znaš, Pan je pitkiji i bolji. Daj si to probaj.

I tako sam počela piti Pan. Jer je on bio blaži. I pila sam ga iz navike preko dvije godine.

Prije više od pola godine, on je nestao, Pan je ostao. I dalje sam ga pila. Nisam ni razmišljala o tome da je to samo jedna sitnica koja se na meni htjela promijeniti.

Sedam mjeseci sam nalazila ponovno sebe, izlazila, radila gluposti, spavala s kim sam htjela, pila litre alkohola i bančila po vijele dane, borila se za posao i opstanak. Prijatelji su mi polako počeli govoriti da postajem ona stara, lajava i divlja. Ona koja se bori sama za sebe i ne dopušta nekome da je porazi. Ali sam i dalje pila Pan.

Prvi posao sam dobila sama, napredovala sama. Svaki posao od tada sam dobila sama. A onda i ovaj posao. Uzeli me za posao voditelja i dali mi priliku. Onda sam shvatila jednog jutra da ipak vrijedim. Ipak mogu ja sama. Sada opet mogu hodati gradom dignute glave. Možda plaća nije svjetska, ali je moja. Nitko me nije gurao, nitko nije platio da dođem na tu funkciju. Sama sam sve postigla. I sve ostalo je postalo nebitno.

Mislim da sam mu u jednom trenutku zahvalila na tome što me gurnuo još niže kad sam bila na dnu. Jer sam sada naučila da me nitko više neće mijenjati i oblikovati po svome. Znam što želim i znam da ću to sama postići. I znam da mogu.

Uglavnom, pivopija u meni se jedne večeri javio i nažicao sestru da sa mnom podijeli cugu nakon dvanaest sati rada. Sjeli smo u lokalnu birtiju. Do nas se došetao gazda.

- Cure, kaj pijemo danas?

Pivu! Pijem pivu! Stala sam na trenutak i razmislila nakratko. Vrijeme je da se vratim do kraja.

- Žuju! Donesi mi jednu Žuju.

Što je muškarac bez muda?

08.10.2014.

Ili bolje... Sto je muškarac s mudima?

Ko dete mi je stari rekel da sam klinka s velkim mudima. I da bu me to koštalo. Ja to niš nisam skužila. Jer muda nisam imala. Rekel mi je da ću shvatiti kad narastem. Ni to nisam shvatila. Ostala sam još zbunjenija. Zar će mi narast kad postanem velika!?

Onda su me počeli zanimat dečki. I seks. I sve ono kaj ide uz to... Ono kad se ponašaju ko idioti da privuku našu pažnju, u osnovnoj kad nas šlataju, u srednjoj kad se pokušaju okrznut o sise, na faksu kad pokušavaju prodavat bisere da bi nam se zavukli u krevet... I onda se uhvatiš da čekaš da odrastu. Pa se malo razočaraš jerbo većina ne odraste.

Mi jesmo s različitih planeta. Mi žene sve trkeljamo okolo naokolo da bi nekaj rekle, a njima trebaš crtat. Mi kažemo ne kad mislimo da i da kad mislimo ne i strašno smo komplicirane. Zajebane smo kad nas nekaj opere, deremo se bez razmišljanja i nikako ne uspijemo prihvatiti da su cijelo vrijeme... Oni isti onakvi kakvi su i bili oduvijek...

Ali to nema veze s mudima. Jer muda, ona prenesena, su ipak nekaj drugo. Ak vam žena veli da želi muško koje nema muda... Iz mog iskustva i iskustva svih koje znam... Laže! Kuja laže! Jer muda su bitna!

Da, želimo od vas da ste dobri prema nama, želimo razumijevanje i ponekad činjenicu da ignorirate naše mušice. Ali više od svega... Uzgojite muda! Jer muškarac bez muda nije muškarac!

A muškarac koji ima muda... To nije moj bivši, recimo.. Jer kada odlučite ostaviti nekoga tko je na dnu dna i ne može vam se suprotstaviti, nemate muda. Ako ste netko tko priča jebačke priče kakav ste heroj jer ste ostavili nekoga tko je ostao bez svega, nemate muda (a ni prijatelje ak vam nitko neće reć da ste pička od čovjeka)! Ako ste osoba koja ne može nekome reći u lice što misli i nakon prekida bježi od svih da ne mora odgovoriti na pitanje di mu je kičma i koji je razlog da se skriva ko kriminalac, nemate muda! A muškarac s mudima je onaj o kojima u konačnici mi žene uvijek pričamo. Ove bez njih proglasimo mrtvima i idemo dalje. One koji ih imaju, pamtimo...

Jer ja i dalje pamtim onog s kojim sam se posvadila nasred dućana i koji me je poljubio usred svađe, a kasnije me zagrlio jer je shvatio da imam loš dan. I dalje se sjećam jednog konobara na kojeg sam se postavila jer sam bila kuja i koji je došao do mene i dao mi lizalicu jer vidio da imam loš dan i da je siguran da nisam uvijek kuja. Nasmijao me je i dobio cugu za šank. Jer mi je rekel da sam đubre na ful dobar način i dokazao mi da nisam u pravu. A nisam uvijek kuja. I dalje pamtim onog lika koji mi je prišao na ulici i rekao mi da bi poludio a da mi ne kaže da sam mu lijepa, a onda samo odšetao. Pamtim dečka koji mi je rekao da imam 15 minuta za spremit se i izveo me na jedan od najboljih izlazaka samo zato što je znao da samo doma prolazila teško razdoblje. Uvijek cijenim frenda koji me nazove i oraspoloži i izvede na stand up samo da se nasmijem i zaboravim brige i kad sam nabrijana mi veli da nije to ništa što jedan seks neće rješit...

Čitav život sam okružena muškim svijetom, od posla do faksa i škole. I ko prijatelji i kolege su mi uvijek bezrezervna podrška. I ja im velim kad ispadnu govna. I oni meni vele kad sam kuja. I to su divna bića koja obožavam. Ali kad je veza u pitanju...

Neki dan me je pitala prijateljica što želim od muškarca. Nisam mogla zucnut niš pametnog. Jer nemam viziju nekog zanimanja, nemam viziju nekog statusa i izgleda. Znam da mora voljet pivu jer ju i ja volim. I da nije baš totalan idiot. I nije me briga koliko vaga veli da je težak, jel ima jebene pločice na trbuhu i koje boje mu je kosa, a još manje oči. Ono što želim je da se muško nekad i postavi. Jer mi je dosta odgoja. Mi smo svi furt postali nekaj oprezni. Pa nemoj vikat, nemoj se svađat, nemoj reć nekaj ružnog... A zapravo želimo sebi nekaj ravnopravnog. Jer ja vičem... I psujem... I svađam se... I želim nekoga tko će mi vratiti. Želim muškarca koji će jednom donijeti odluku i dovest me pred gotov čin, reći mi da je odabrao restoran i isplanirao večeru. Onaj koji će me poljubiti strastveno bez pitanja, onaj koji će dignut glas kad ja dignem, onaj koji će mi reći kad pretjeram, onaj koji se neće povuć ko jebena kornjača usred svađe i pokušat sve okrenut na foru, onaj koji će stati u moju obranu pa čak kada i to ne treba, onaj koji će strgnuti odjeću s mene kada se nađemo u stanu i znamo što želimo, onaj koji se neće prestrašiti i ponuditi mi piće zato kaj misli da nije dovoljno dobar... Želimo muškarce koji će se boriti za sebe i za nas. Jer ponekad ostanemo bez te snage da se borimo za sebe i samo trebamo nekoga tko će reći da je tu. Kao što ćemo se mi boriti za njih kada oni ne mogu.

Znate što radi muškarac s mudima kada ne zna što bi i kako bi s nama? Pita!

A nisu ni to samo muda... U razgovorima sa svojim prijateljicama i ženama koje me okružuju u zadnje vrijeme, muda su često spominjana i u stvarima za koje se muškarce optužuje da su papučari... Ali to nije papučarstvo, to je ono nešto posebno. To je onaj trenutak kada niste papak pred frendovima i kažete da nas želite, to je trenutak kada nas njegujete kada smo bolesne i nemoćne, to je onaj trenutak kada nas samo zagrlite da osjetimo da ste tu i da nismo same, kada vidite nered i kaos u kući i ne pitate jel treba pomoć nego se primite čišćenja da nam olakšate. I možda nas ne razumijete i mislite da smo lude, ali vidite na našim licima da više ne možemo i samo nam kažete: Razumijem! Jer samo to trebamo.

A ja sam se naborila za njih, natješila ih se, liječila kad su umirali od viroze... I bilo bi dosta! Nije ovo jednosmjerna ulica! Jer ovo što sam do sada radila nisu bili kompromisi, bila su to davanja bez pokrića...

Pogledala sam prijateljicu i rekla joj: Sada želim samo jedno. A to je muškarac koji ima veća muda od mene! Sa ili bez brkova.

I nisam joj morala objašnjavati. Samo se nasmješila...

Posebna natuknica: Nisu svi muškarci isti, kao što neke žene stavljaju silikone da bi imale sise, neke ih jednostavno imaju, a neke nemaju niti potrebe ih imati. Tako i muškarci nisu isti. Neki su savršeni, ali nisu naši. Neki su divni, ali jednostavno nas nisu privukli fizički (kao što sam već rekla, mi žene JESMO komplicirane). Neki su super prijatelji, ali su pizde od dečkiju. Neki imaju brkove, neki ne. Neki imaju muda, neki ne... Kao što neke žene nisu lude, a ja jesam... Život je takav, a ovo je još samo jedan osvrt jedne situacije jedne tamo bezimene ženske koja je samo na jednom putu...

Trulež i ovce

03.10.2014.

Nešto je trulo...

A nije u državi Danskoj! Nego ovdje. U Hrvatskoj! Toliko je trulo da smo se već privikli na taj smrad. I on nam postaje sve podnošljiviji. A to me ljuti, jer je smrad smrad. A on nikada ne postane ugodan. I umjesto da se osjećamo kao ovce pred klanje, mi okolo hodamo glavom zguranom u pijesku i tješimo se da ima i goreg. A nije to ni pijesak, nego blato.

Jučer sam nakon šest provedenih sati za kompjuterom šaljeći CVe i molbe odlučila da trebam kavu. Imam još love da si priuštim pokoju kavu. I dolazim do kafića. Koji je sav fensi. Jer je u ovom kvartu sve postalo fensi. I kraj kojeg je jedan Konzum. A ispred Konzuma cura mojih godina. Drži plakat. Moli pomoć. I gledam u nju kao da gledam ogledalo. Samo ona drži plakat i gleda u pod. I vidim na njoj sram i da nema drugog izlaza. Nešto me steglo u grlo. Ubacila sam tih deset kuna ispred nje u kutiju. Jer njoj treba za kruh, a ja za njega još imam. Pogledala me i rekla tiho hvala. Ja je nisam mogla pogledati. Jer u tom trenutku nisam razmišljala samo o njoj. Nego i o sebi. I tebi. I nama. I vama. I svima! Okrenula sam se i otišla doma. Za kavu više nisam imala. Doma sam sjela. I počela plakat. A onda sam popizdila. I postala ljuta, jako ljuta!

Tko god ikada čitao ovaj blog, zna da sam ostala prije par mjeseci bez posla. A s njime i bez smrada s kojim sam živjela. No money, no honey! Tako to ide... Ali nije me to pokolebalo. A ne! Ne bi ja bila ja da se opet ne borim i ne pokazujem zube. Ali ponekad me opere ta depresija i taj čemer i postanem ljuta i melankolična i nije mi jasno kako se ta trulež širi a mi samo šutimo. I nitko ništa ne viče, nitko nije na ulicama i svi se svađaju samo oko pizdarija. Jer meni danas nije bitno čiji je dida bio domobran, čiji ustaša, a čiji partizan. Jer živim danas, jer su ljudi ovdje danas. I dok god se svađamo oko tih gluposti, naši političari zadovoljno i dalje trpaju lovu u džep, smješkaju se i pričaju nam pizdarije. Misle si: A vidi ovčica naših! Oni još u Drugom Svjetskom ratu, a mi već para potrošili za slijedećih pedeset godina. I dok se oni počnu baviti današnjim problemima, svi ćemo mi već davno krepati. Jer političari krepavaju, oni ne umiru. Samo ljudi umiru.

I u pravu su! Mi jesmo ovce! Jer većini je bitno da netko nema jednaka prava koja oni imaju, ali se nitko nije zapitao zašto nema novaca za kruh ili zašto živi na kredit! Većina se brine jel Severinin mali ovdje ili preko granice, a ne brine ih činjenica da se svi mladi iseljavaju. Jer većinu smeta što se sapunjare preklapaju na televiziji i što se serije stalno repriziraju, a nitko se ne pita što će biti sutra. Jer svi čitaju idiotarije po portalima, a nitko ne čita što naši ministri izvaljuju.

Kada sam bila dijete sam znala gledati vijesti i ništa nisam razumjela. Gledala sam u političare i mislila koje su to škole završili da zvuče tako pametno. A onda sam i ja završila školu i fakultet. I shvatila da uopće nisu pametni. I da takve pizdarije može trkeljati svatko. Možda vani to trkeljanje ima loše posljedice za njih, ali ovdje to prolazi već desetljećima. I svi JEBENO šutimo! Ne samo ja, ne samo on, ne samo vi, nego SVI! SVI šutimo i ništa ne poduzimamo!

I dosta mi je hodanja po jajima. Jer se dogodilo neki dan po deseti put da su mi rekli da negdje za mene nema mjesta jer iza sebe nemam zaleđa (da, doslovno sam dobila taj odgovor), jer sam svoj svaki posao dobila pošteno, jer sam se uvijek borila sama za sebe, jer su moji roditelji bez žnora, jer nisam ušla u nikakvu stranku, jer je već par poznanika otišlo zarađivati van a to nisu htjeli.I dobila sam živčani slom! Pobacala par stvari, izvikala se, odšetala poštenu kilometražu da nekoga ne ubijem. A onda opet zašutila...

Uvijek sam željela uspjeti ovdje. Ovdje je moja obitelj, moji prijatelji i moj dom. Ovdje sam odrasla, ovdje sam sve proživjela. Ovdje sam sanjala da ću uvijek putovati svijetom, ali u konačnici da ću se uvijek vratiti doma. I sada je došlo do grla. Rečeno mi je: Slušaj vamo Na putu! Sve je to divno krasno što ti želiš ostati ovdje. Ali tamo neki u dalekoj zemlji tebi nudi lijepi posao. A ti samo ovdje mlatiš da bi ostala. A ne ide. A taj čovjek neće dugo čekat. Zato ti lijepo imaš vremena do kraja godine za predati papire. Oš neš, od nečega moraš živjet...

I zato kad sam jučer dala deset kuna njoj, kad sam stigla kući i sjela na krevet, počela sam plakati ko kišna godina. Sva nemoć se skupila u jednom dahu i sve je izašlo kroz tonu suza. Sva muka odluka o odlasku i uvida u moguću budućnost se sjatila na moja ramena. A onda sam se digla, pobrisala suze i izašla iz sobe. Nikome ništa nisam rekla, prešutila sam strah i muku. Jer ne želim da moji gledaju kako mi je teško otići i koliko se lomim oko te odluke. I tako sam šutila... Kao i svi...

Ispada da mi jesmo ovce. One nesvjesne koje čekaju klanje. I nakon što nas maknu, ubiju ili isele, trulež koja se proširila zauvijek će ostati na ovim prostorima. A za to smo si sami krivi. Jer svi šutimo...

Beograd i ja - vodič za alkoholičarsko gastronomski vikend (drugi dio)

01.10.2014.


Kada sam prošle zime posjetila Beč zaljubila sam se u falafel. Nisam našla još niti jedan dobar primjerak u Zagrebu (preporuke primam!!!). Moja ljubav je bila tolika da sam rekla frendu da želim naći falafel u Beogradu. Svatko bi mislio da sam poludjela, ali moj frend zna da sam već luda pa je potražio na internetu što nam Beograd po tom pitanju može ponuditi. Našao adresu i odlučio mi udovoljiti. Nakon šetnje po gradu, nađosmo tu adresu... Da vam odmah skratim muke, radi se o Šauarma baru u ulici Svetozara Markovića 39 odmah blizu Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Iako je bila gužva, svako čekanje je bilo više nego vrijedno. Ljudi, ovo je zbilja bio jedan jebeno dobar falafel. Porcija ogromna i nisam je uspjela cijelu pojesti. Pasta od harise se zove ljutika i kao veliki ljubitelj harise, toplo bi je preporučila.


Falafel možete uzeti kao obrok ili umotan u tortilji


Šauarma Bar

A kad već pišem o subotnjoj hrani, ne bi bilo loše malo spomenuti i kulture. Kao što sam već napisala ranije, prije početka bilo kakvih šetnji, malo si zguglajte i nađite neki turistički ured gdje će vam dati kartu grada (besplatna je kao i svuda). Kako zguglati gdje je ured? Lijepo, svuda ima Wifi i na jako puno mjesta je čak i otvoren. Ako ne nađete otvorenog, popijte kavu jer svaki kafić ima svoj Wifi.

Daklem, na karti smo odabrali u subotu obići cijeli centar. I to je bila šetnja (s puno alkoholnih predaha i predah za falafel) od nekih pet sati. Svakako ne smijete propustiti prošetati parkom Kalemegdan i vidjeti Beogradsku tvrđavu na kojoj imate prekrasan pogled na Dunav i Savu. Tvrđava je ogromna i kod nje se nalazi Zoološki vrt, Vojni muzej, kule, za klince imaju teniske terene, nogometne terene i dinosaure gdje vam nude šetnju kroz mezozoik. Na ulazu u Kalemegdan možete kupiti i suvenire. Kad smo već kod suvenira, toplo preporučam da ih pogledate i u ulici Kneza Mihailova kao i jedan veliki dućan suvenira u toj istoj ulici kod Trga republike.


Kalemegdan


Beogradska tvrđava

Uglavnom, pogledajte sve što je naznačeno na toj turističkoj karti, od Hrama Svetog Save do Narodnog muzeja, Narodne skupštine, Predsjedništva, Skupštine grada...


Hram Svetog Save


Narodna skupština


Obavezno posjetiti već spomenutu u prošlom postu Skadarliju s restoranima.

Dosta kulture!

Ajmo opet na hranu i cugu. Postoje vam mali kiosci koji nude Skadarlijske kobasice. Probajte obavezno! Imaju raznih vrsta i raznih priloga. Uspjela sam čak utrpat trećinu sendviča u sebe. A zašto samo trećinu? Jer mi je nakon cijelog dana cuganja u želucu bio već hektolitar piva. Dva su najpoznatija: Jelen i Lav. Oba su pitka i neće vas hvatat od njih glavobolja i žgaravica. Kao ljubitelj piva mogu reći da je to neki prosjek, neće vas od oduševljenja baciti na koljena, ali je pitko i čist prihvatljivo. Pozor, pozor!!! Na nekoliko ćete mjesta moći popiti pola litre pive za 8 kuna! Kad to nađete (ima jedna birtija kod Crkve Sv. Marka) ostanite tamo i udrite po tome. Vina imate po restoranima i pijte po preporukama. Cijene vina su kao kod nas. Da budem iskrena, probala sam dva crnjaka. Obzirom da nisam baš bila koncentrirana, nisam niti zapamtila niti napisala. Kad kažem probala crnjake, mislim da smo popili dvije butelje. Eto alkoholizma na vrata...


Skadarlijske kobasice uz Jelen i Lav pivo

A u nedjelju nas je moja prijateljica odvela na sladoled. Nisam neki ljubitelj sladoleda, ali me je uvjerila da nikada neću požaliti i da je to nešto toliko posebno da moram probati. Pa reko ok. Pa me ona odvela u Ulicu Vuka Karadžića u Moritz. Moritz sladoled je 100 % prirodan bez boja i aditiva i daju vam da prvo probate sve okuse pa odaberete. I kad uzmete sladoled od maline, zbilja jedete malinu. Savršeno! Ugodna atmosfera, osoblje ljubazno i oduševljeno predstavljaju okuse. Svaki put su okusi različiti jer samo rade one okuse koji su dostupni u to vrijeme (sezonsko voće nabavljaju od lokalnih dobavljača).


Odabrala malinu i tamnu čokoladu

Ako mislite da je u mene stalo još hrane i cuge... Varate se! Ostalo mi je još probati njihove rakije, malo se koncentrirati na vina, pobrstiti još specijaliteta srpske kuhinje, posjetiti Zemun i Ada Ciganliju koju nismo jer...

Tko nije čitao novine, ovaj vikend se odvijao Gay pride u Beogradu. I to bi sve bilo cool. Da se u subotu navečer nije održao samo dvjesto metara od našeg prozora Antigay prosvjed gdje su se okupili članovi organizacije Dveri. Dveri su desničarska organizacija jako, jako i jako agresivnih i glasnih ljudi. I koliko god smo mi htjeli van, kao i svi oko nas, zaključili smo da pijemo doma i prepustimo ulice mrziteljima. I to nam je obilježilo subotu navečer. Nažalost i većinu nedjelje gdje su nam kordoni i kordoni policije zablokirali većinu grada radi pripadnika Dvera koji su prijetili napraviti rusvaj. Moram priznati da nije bio ugodan trenutak kada sam se našla između kordona policije i pripadnika Dvera i morala skrenuti s puta da se ne nađem na putu bilo čijih palica. Također nije ugodna atmosfera kada stalno nadlijeću helikopteri, jure policijska kola i svi vas upozoravaju da idete na drugu stranu kada vidite ekipu u crnom koja ide prema vama. Zbog svega toga smo se morali spustiti drugim putem na kolodvor i krenuti ranije od planiranog iz centra. Srećom, na kraju znamo da je pride završio bez ozljeda i incidenata.


Kordon na Trgu republike uz vojna vozila. Nimalo ugodna situacija

No, kako mi je to rekla moja draga prijateljica iz Beograda: Dveri srećom ne čine većinu. I zbilja ne čine. Svatko vam želi pomoći, svi su nasmijani i Beograđani su zbilja topli ljudi. Iako vikend nismo uspjeli iskoristiti do kraja i vidjeti sve, prvom se prilikom tamo vraćam. Kad sjednu prve pare i nađem posao... Sjedam na taj bus i krećem. Jer ostaje još puno toga za probati i vidjeti. Ako zbilja želite putovati i pitate se gdje, evo vam svima topla preporuka: ODVUCITE GUZICE U BEOGRAD!

Za daljnje putopise i osvrte trebam posao... I lovu... Ali jedno znam! Čim otputujem i popijem i pojedem sve to mi nova destinacija nudi... Prvi ćete saznati.

Beograd i ja - vodič za alkoholičarsko gastronomski vikend (prvi dio)

30.09.2014.

Prvi dio

Moja zaliha novaca za hitne slučajeve koji su mi ostali nakon gubitka posla je stigla do kraja. I nije potrošena na hitne slučajeve, nego na preživljavanje. I kad me prijatelj pitao želim li za Beograd, pogledala sam taj ostatak novaca i zaključila da ću biti bahata i otići potrošiti zadnje novce na hranu i alkohol u gradu koji već dugo želim posjetiti.

U Beogradu ćete ostati gladni i žedni jedino ako ste zbilja idiot ili vam je McDonalds doseg u prehrani. Ovo je grad velikih porcija, odlične hrane, ljubaznih i predobrih ljudi, dobre cuge, lijepih ulica i predivnih parkova. To je grad u koji ćete se zaljubiti puno lakše nego što ste to očekivali.

Prvo smještaj. Kada putujete u Beograd pogledajte preko interneta stanove na najam preko raznih stranica. To su privatni stanovi koji se nude po vrlo povoljnim cijenama, a u odličnom su stanju. U razgovoru sa svojom prijateljicom iz Beograda saznala sam da je to ujedno i najisplativije i najbolje rješenje te nešto što bi preporučio svaki Beograđanin. Ovisno koliko vas ide, imate od manjih do ogromnih stanova gdje može stati i do šestoro ljudi bez problema. Naš je smještaj bio blizu Trga Republike koji je dio centra. Uvijek gledajte tako da ste smješteni blizu centra jer je sve što vam je potrebno na udaljenosti od maksimalno dvadeset minuta pješice. Nas je za dobrodošlicu dočekala boca crnog vina. Gesta koja nas je oduševila (jetru čisto sumnjam ali kog briga).

Ovako, o transportu ništa nemam pametno. Imate izbor platiti hrpu autocesta i benzina, platiti preskupu kartu vlakom i vucarat se s njim beskonačno dugo ili uzeti autobus koji je jeftiniji od vlaka i vući se i s njim preko pet sati. Avion je ipak malo bio pretenciozan za nas, ali ako imate viška para tko sam ja da vam branim. Kako god odabrali, ako završite oko kolodvora i nemate snage pješke tražiti stan i dođete na pljusak i po noći kao i mi, uzmite taksi i nemojte biti škrti. Jer ako nas je taksist i htio odrati, nije nam se tako činilo. Za vožnju do centra nam je naplatio nekih trideset do četrdeset kuna i ubrzo smo došli do zaključka da su cijene blizu cijena taksi vožnje u Zagrebu. A to nije tako puno da bi vukli uz breg torbe i patili se sa snalaženjem i traženjem adrese. Ak ste za bus dali preko 350 kuna, možete i za ovo.

Prva stvar koju preporučam je da odete u Turistički informativni centar (ima ih par po gradu) i zatražite kartu grada. To su vam slične karte kao što ćete dobiti i kod nas i na kojem vam je označeno sve što se isplati vidjeti i posjetiti u Beogradu. Osim do Zemuna i Ade, sve možete prehodati. Što će vam sigurno dobro doći kada u sebe stavite toliku količinu hrane kao i mi. Nemojte biti ljenčine i koristite noge. U slučaju da se izgubite ili trebate pomoć, pitajte bilo koga na ulici. Svi su ljubazni i svi će vam sve objasniti i čak vas odvesti ako mogu. Osobno nikada nisam ni stigla pitati, jer kad god bi netko vidio da okrećem kartu i okrećem se u potrazi za ulicom, ne bi prošlo niti pola minute i netko bi me upitao kako mi može pomoći. Ljudi su me oduševili.

E, sad hrana... Kada svaki stranac kaže da mi Hrvati imamo prevelike porcije, taj se nikada nije našao u Beogradu. Ne samo da je hrana odlična, nego je količina tolika da je ne možete pojesti. Uopće me nije briga što će netko sada pomisliti da je to megalomanstvo ili neko drugo sranje. To je zbilja čudo kada vidite na tanjuru i ostanete bez teksta (kako ostaju tamo tako vitki!?). Obzirom da smo tamo samo proveli vikend, imala sam sreću da vam mogu preporučiti apsolutno svako mjesto gdje smo jeli i pili.

Vele da je Skadarlija boemska ulica. Ne znam za boeme, ali meni je to fenomenalna ulica puna restorana u kojima sviraju ciganski svirači ili tamburaši. Odlična atmosfera i toplina ulice će vas sve oduševiti. Naš izbor je na kraju pao na poznati restoran Tri šešira. U tom restoranu u svakoj prostoriji ili na terasi se nalaze razni svirači. Ne deru teške narodnjake i nećete čuti Cecu i slične novokomponovane, već pjesme starijeg datuma od kojih uši ne krvare. Čak su svirali i neke naše pjesme koje je naručivala ekipa iz Hrvatske za momačku. Uopće se ne sjećam što je jeo frend, ali znam što sam ja jela i nikada ne požalila. Skadarlijski opanak spada pod jela s roštilja. To je pljeskavica sa pilećim fileom, punjena sa goveđim pršutom i paprikom. Uz to šopska salata koja je bila ogromna porcija sa prefinim naribanim sirom. Iako sam bila gladna ko vuk, uspjela sam pojesti pola salate i pola pljeske. Krumpir koji je išao kao prilog sam samo probala, zaključila da je ukusan, ali u moj želudac nije stao. Cijene su blizu cijena u Zagrebu. Nije najjeftiniji odabir, ali vrijedi svakog dinara. Ako vam se baš ne troše novci, uzmite vremena i proučite cjenike koji vam stoje na ulici. Učinite si uslugu i odaberite restorane sa srpskom kuhinjom. Nemojte ispadat ko Česi kod nas i jest pizzu. To je mnogo glupo jer je srpska kuhinja vrijedna kušanja i nešto što se ne propušta.



Skadarlijski opanak



Šopska salata - zaš nisam pitala koja je to vrsta naribanog sira?

Drugo smo jutro odlučili počastiti se pravim doručkom ko gospoda. I odlučili sjesti na Trgu republike u caffe i restaurant Boutique. Cijene slične Zagrebu, ali doručak fenomenalan. Nemam pojma kako mi se obrok zvao, ali što god smo naručili (imate kombinacija da boli glava) nismo požalili. Drugo smo jutro jeli u Boutiqeu u Mihajlovoj ulici i također se najeli ko veliki. Mislim da ne moram ni reći da cijeli doručak u mene nije ni stao. Opet sam šikanirala krumpir i ignorirala njegovo postojanje da bi ostala hrana donekle stala u mene. Doručak s kavom i prirodnim sokom je po osobi izašao oko 50 kuna. Carski doručak ako mene pitate. Atmosfera ugodna, mjuza lagana, a vrijeme nam je bilo tako dobro da je to bila milina...



Doručak kak se šika...




Drugio dio slijedi...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.